Danas mi je stigla diploma. Kao kad završite fakultet, ali čekate još neko vreme da vam uruče taj završni, majstorski papir. I, mogu vam reći da davno nisam osetila takav mir i osećaj da ne treba da je kačim po društvenim mrežama – jer ona je bitnija meni nego drugima. Ona je moj dokaz da sam jedan put prešla i da sam uložila u sebe u svoj duhovni, emocionalni ali i intelektualni rast. Uložila sam vreme i novac da dođem do znanja koje je prvenstveno meni značajno i menja mene i moje poglede na život, na okolnosti, dešavanja, a tek onda svima ostalima koji kreću ili već jesu na putu promene. Svi mi, sada govorim o svojoj generaciji, mada je to iskustvo svih onih koji ulažu u sebe, prvenstveno poradimo na sebi. Svaka nova lekcija, svaka novonaučena esencija, svako emocionalno i mentalno stanje smo prvo proradili na sebi, osvestili, osetili i čistili prvo kod sebe – da bismo razumeli o čemu nam priča osoba s druge strane. Mnogo uloženog – ličnim izborom. Mnogo odricanja – i razumevanja od strane porodice. Ličnog odricanja – da bismo dobili. Da bismo završili jednu lepu i veliku priču. I umesto da kačim ovde svoju diplomu – volela bih da vam podelim dragoceno iskustvo.
Šta govoriš – to postojiš (Irena G.)
Nekada sam i ja zvala, pisala, pitala neke ljude koji su znali više nego ja i koji su mogli da mi pomognu – koliko to košta i koliko vremena će mi oduzeti. I nisam počinjala jer sam nalazila zgodne izgovore. Svaki put kad sam rekla javiću vam se, čujemo se drugi put, ne mogu sada – bila sam potpuno u pravu. Javljala bih se… neki drugi put, čuli smo se neki drugi put. Nisam imala novaca u tom trenutku. Nisam imala vremena. Nisam imala, nisam bila…
To je program koji sami sebi nametnemo. Bio je to znak da nisam spremna da radim na sebi, da menjam, da ulažem u sebe. I vreme i novac. Da budem dobra sebi. Da se oslobodim blokada koje me koče da budem srećna i zadovoljna.
Trebale su mi moje blokade da me opravdaju zašto nešto ne mogu.
Zašto nisam u stanju. Zašto nisam u mogućnosti da nešto uradim.
Nije lako otpustiti sve ono što godinama “gajimo” kao izgovor zašto tapkamo u mestu. Nije lako osloboditi se izgovora. Biti odjednom sposoban da budeš ono što ti je Bogom, prirodom, Univerzumom dato.
Biti sposoban da se smeješ, dišeš punim plućima, ideš među svet, tražiš sebe i uslove za jednostavan i srećan život.
Iz ovog ugla shvatim da sam se u prošlosti često grčevito držala za svoje blokade jer su me “čuvale” od života. Ali tada sam i ja život posmatrala kao niz MORA SE situacija.
A kad imate blokadu i izgovor ne morate.
A bonus opravdanja, nakalemljena na blokade bile su upravo – nemam vremena i nemam novaca. I može to tako i čitav život. Ja sam mogla do trenutka dok nije postalo previše bolno. Fizički bol prođe, ali emocionalni traje dugo i ne prolazi vremenom. Ne nestane. Samo prelazi iz jednog oblika u drugi. Kao grudva snega – prvo je mala, tolika da je jednim dodirom ruke, jednom malom intervencijom možemo otkloniti. Ali mi to ne uradimo već je pustimo da raste. Pa je zakotrljamo – kao priču – od jedne rečenice napravimo pasus, od pasusa poglavlje, od poglavlja roman… Tako i ta naša grudva kad se zakotrlja postaje sve veća i veća, skupljajući uz put razne dodatke – poneku granu, kesu, raznorazne bezvenoće koje se nađu usput. Sve one se ušuškaju u tu grudvu. I kad shvatimo kakvu smo to lavinu izazvali – i čime smo se zatrpali mi smo duboko u problemu.
Pa nas ljudi sažaljevaju. Pa odrade nešto umesto nas. Pa nas puste na miru ili oslobode nekih obaveza, jer – jadni mi. Sad koliko ko može u tom stanju da izdrži.
Neko u svom neizdržu provede čitav život.
Ja sam provela skoro deset godina – dok neizdrž nije toliko dao sebi snage i slobode – da sam ja u jednom trenutku ostala bez istih. Bez snage i zarobljena među svoja četiri zida. U trenu shvatiš da te život otpiše – ne u bukvalnom smislu – ali postaneš višak. I teret sam sebi.
E to je taj trenutak kada shvatiš da da imaš i vremena i novca. I te kako ih imaš. Ne zato što si se naglo obogatio – već si na rubu da više ništa nemaš. I da sve ono što imaš uskoro ništa neće vredeti.
Tada razumeš da je vreme da menjaš svoja uverenja. Da čistiš onu lavinu koja se sručila na tebe. Da je to posao koji će trajati, da se ne lažemo, jer da sam čistila kad je to bila grudvica… to bi bila dečja igra.
Ali, opet vam iz svog iskustva govorim – znala sam da je dugačak put preda mnom i nisam pitala – koliko će to da traje – samo sam čekala prve znake da mi je lakše i da duša manje boli. Mogla sam tu da stanem. Ali, to bi bilo kao da sam iz one lavine izvukla jednu granu koja me je bockala po ruci. Bilo bi mi lakše, ali bi lavina i dalje bila tu. I dalje bi se sve gomilalo. Zato sam radila veliko spremanje. Zato sam vrlo revnosno radila, pratila, upijala, učila, menjala.
I kad sam završila, znala sam da nije kraj. Ali sam znala i da postoje tehnike i ljudi koji će uvek biti tu za mene. I na koje uvek mogu da računam. I sada radim. Jer ne možete ni sav posao odraditi u jednom cugu.
Ne bih vam sada baš otvarala dušu i govorila na čemu radim – jer je to sada toliko duboko da nije za deobu, ali do ovih dubina ne bih ovako lako sada mogla da doprem – da nije godina rada i učenja iza mene.
I znam da je još mnogo posla preda mnom.
I da ću još mnogo toga otvarati, ali poželela sam ovo da podelim sa vama. Umesto završnog papira i diplome.
A vi, svaki put kad odustanete, kad vam je cena ili vremenski okvir izgovor zašto trenutno ne možete, znajte da ste u pravu. Jer – kako neko da vas ubedi u suprotnood onog što je izraz vaših najdubljih blokada. Kako da vam neko kaže – imaš, samo nisi spreman da izdvojiš…
Kad nemamo – mi se svim silama upremo da sebi i drugima dokažemo da smo u pravu. Kad imamo onda smo spremni da krenemo na put.
Volela bih da toga budete svesni svaki put kad ste na pola puta – kad biste nešto – a bojite se da koraknete napred. Poželela sam da ovo podelim sa vama umesto moje diplome koja je danas stigla. 🙂