Godinama osećaš pritisak u stomaku. Lekari kažu: „Sve je u redu.“ Ti znaš da nije.
Nije ni hitno, ali je stalno tu. Kao tiha napetost koja nikada sasvim ne popušta. Iako si funkcionalna. Iako „nemaš razloga.“
Jedna žena došla je s istim tim osećajem. Prošla je sve. Poslednje što je želela bilo je da neko pita o emocijama. Ali pristala je — da proverimo kroz telo. Bez analize. Bez dijagnoze.
U tom radu, pojavila se slika: devojčica sama u kuhinji. Majka u drugoj sobi plače. „Nisam smela da smetam.“
Nije to bila trauma kakvu prepoznaješ u knjigama. Bio je to obrazac. Uverenje koje se zavuklo u telo: Nemoj biti na teret. Ćuti i izdrži.
I telo je sve ove godine to i radilo.
Ćutalo i izdržavalo.
Kada je to konačno izgovorila, stomak se prvi put opustio. Nije nestalo. Nije ni poenta u tome. Ali više nije nosila nešto što nije morala.
Telo pamti odnose, ne događaje. Pamti kako je bilo živeti u toj kući, s tim pogledima, s tom tišinom.
Zato kad radimo jedan na jedan — ne tražimo uzrok. Ne pitamo „odakle ti to.“ Pitamo: šta tvoje telo zna, a nikad nije moglo da kaže? I slušamo, bez pritiska. Bez potrebe da se nešto „reši.“
Ako ti je ovo poznato, javi se.
Ne moraš znati kako da počneš.
Ja već znam kako da te čujem.