Dok ljudi planiraju more i lagane knjige, ja sam sela i napravila svoj presek. Ne onaj u Excelu. Onaj u srcu.
Gledala sam nazad – ne da bih brojala uspehe, već da bih prepoznala ono što me najviše zvalo.
I evo šta sam videla:
Teme koje se ponavljaju.
Emocije koje dolaze bez poziva.
Ljude koji pokušavaju da se sete sebe.
Kada žene zaborave da postoje – a onda se ponovo rode
Dolazile su tihe, iscrpljene, pune rečenica tipa:
“Ne znam šta volim.”
“Samo sam umorna.”
“Svi misle da sam jaka, ali nisam.”
To nisu “samo faze”. To su tačke pucanja koje se pojave kad godina za godinom troši tvoje “ja” kao bateriju bez punjača.
U tom prostoru, zajedno, pronalazimo ono zaboravljeno JA.
Ne kroz savete. Ne kroz “budi pozitivna”. Već kroz nežnost. Kroz Bahove kapi. Kroz prostor gde možeš da kažeš sve.
Jedna žena mi je rekla: “Mislila sam da sam jaka jer ćutim. Sad vidim da je tišina bila znak da mi treba pomoć.”
I to je početak.
Deca sa velikim emocijama – i roditelji koji više ne znaju kako
Mnogo sam radila sa školskom decom koja imaju problema sa fokusom, impulsima, anksioznošću. I sa roditeljima koji više nemaju rezerve.
I ne, to nisu “nestašni klinci”. To su deca koja osećaju prejako, i odrasli koji su prestali da dišu pravilno od umora.
Jedna mama je rekla: “On kao da se ne snalazi u ovom svetu. A ja kao da se više ne snalazim sa njim.”
Kroz rad, vraćamo glas detetu. Kap po kap, balans u svakodnevicu. I osmeh, ponekad, koji dugo nije bio tu.
Kraljice koje kreću ispočetka
Postoji ta prelepa faza kada žena više ne može da izdrži da bude “dobra devojčica”.
Počinje da postavlja granice. Da ne traži dozvolu za sebe.
Jedna klijentkinja mi je rekla:
“Počela sam da radim ono što volim. Prvi put u životu. Ne zbog para. Zbog sebe.”
I to je to.
Cilj je da svaka od nas nauči da bude kraljica svog mikrosveta.
Jer kad postaviš granice, vratiš se sebi, dozvoliš sebi da dišeš – ceo tvoj mali univerzum počne da se menja.
Oko tebe postaje kraljevstvo.
U njemu vladaš nežno. I svi su dobro.
I da – nisam samo radila. I ja sam rasla.
Završila sam edukaciju za porodičnog konstelatora, ušla u drugu polovinu studija interaktivne psihoterapije, i još dublje zaronila u lingvističke tehnike – jer sam, pre svega, lingvista.
I moj rad nije samo terapeutski. On je jezički. Ja slušam tvoje “dobro sam” – i čujem ono što dolazi posle tačke.
Sve to učim da bih još jasnije čula tebe. Tvoje “ne mogu više”, tvoje “ne znam odakle da krenem”, tvoje “nije mi dobro, a ne znam zašto”.
Svaka naša priča je jedan mali univerzum.
I u tom univerzumu – ti si kraljica.
Možda si to zaboravila. Možda te drugi ne vide tako.
Ali moj posao je da ti pomognem da se setiš.
Uz nežnost. Ali i uz istinu.
Ne povlađujem. Ne obezvređujem.
Zato što verujem da se do suštine dolazi samo ako si spremna da se pogledaš bez maske.
Ako si se prepoznala – piši mi. Ako misliš da je nekom korisno podeli. <3
Ne moraš da znaš kako da rešiš sve. Samo da si spremna da prestaneš da nosiš sve sama.
Možda je baš sad tvoj letnji presek.
Možda je vreme da sebi kažeš: “Hej, ja postojim.”
Ja sam tu. Ne da ti govorim ko si. Već da ti pomognem da to čuješ sama.